Država u križnom stanju

Štampaj
30. 06. 2012. | Danas | Viktor Ivančić
Tagovi: Hrvatska religija gej parada kolumna Danas 

gej.rs

 

 GLIC

lgbt ba

lgbt forum progres

Gayometer

pedofilija

Nitko se ne usuđuje glasno postaviti pitanje koje se nalazi iza iskaza anonimnog pripadnika klera o tome da je „više ministara bilo na splitskom Gay prideu nego na misi za domovinu“, pa će ga ovaj potpisnik izreći u ime ušutkanih: Zbilja, zašto hrvatski ministri više vole pedere nego pedofile?

„Više je ministara bilo na splitskom Gay prideu nego na misi za domovinu. To vam sve govori“, rekao je jedan neimenovani svećenik novinaru „Večernjeg lista“, da bi se onda taj iskaz zavrtio medijskom scenom i poprimio formu službenoga stava Crkve prema bojkotu svečanoga obreda u zagrebačkoj crkvi Sv. Marka od strane pripadnika Vlade.

Nitko se, zasad, ne usuđuje glasno postaviti pitanje koje leži iza gorke konstatacije anonimnog pripadnika klera, pa će ga ovaj potpisnik izreći u ime ušutkanih: Zaista, zašto hrvatski ministri više vole pedere nego pedofile?

Sve sluti na to da bi Zoran Milanović, dosta nezasluženo, mogao steći auru angažiranog bezbožnika i zauzeti mjesto u političkoj galeriji koje je ostalo upražnjeno odlaskom Stjepana Mesića u penziju. „Večernji list“ opaučio ga je naslovom preko čitave prve stranice - „Premijerov gaf: nikog nije poslao na misu za domovinu!“ - a u popratnome tekstu veli se kako je nedolazak članova Vlade na spomenutu misu „osupnuo Crkvu i vjerničku javnost“.

Ne zna se, naravno, kako je izvjestitelj „Večernjeg“ došao do spoznaja o raspoloženju „vjerničke javnosti“, niti kojom je metodom otkrio njenu „osupnutost“, niti što je to „vjernička javnost“ uopće, no sasvim je moguće da je žurnalist našao za shodno „vjerničku javnost“ reprezentirati osobno, biti dakle sam svoj izvor informiranja, polazeći od pretpostavke da „vjernička javnost“ ionako mora misliti ono što kaže neimenovani svećenik, odnosno službena Crkva. „Ova vlast“, piše, „nije se držala ni minimalne kurtoazije i protokola na dan kada Crkva moli za one koji su nam podarili slobodu.“

Crkva to, naime, radi na Dan državnosti, pa je očito da izvjestitelj drži kako su država i sloboda jedno te isto. Da ga netko pita, uspio bi točno navesti preko kojih se sve graničnih prijelaza u slobodu može ući i iz nje izaći. Sloboda je, prema „Večernjem listu“, čudesna geopolitička datost koja se prostire između Macelja na zapadu i Bajakova na istoku.

Komentator Darko Pavičić - koji se slučajno zove isto kao sastavljač izvještaja - piše pak da je Zoran Milanović svojim postupkom „povrijedio vjerničku dušu hrvatskog naroda“. Uz to je premijer još „vjerski autističan“ (navodnici D.P.) i državnički nedostatan, jer pokazuje „da su njegovi politički i svjetonazorski kapaciteti daleko ispod onih koje zahtijevaju vrijeme i prostor“ (navodnici V.I.).

Prostor je, rekosmo, sloboda, a vrijeme je prilično gadno. Da je tajming nešto povoljniji, već bi se osjetio plemeniti miris dima i začulo veselo pucketanje potpaljene lomače. Potom bi zacvrčala koža onoga koji je „povrijedio vjerničku dušu hrvatskog naroda“, na oduševljenje svjetine, to jest hrvatskoga naroda zajedno s njegovom vjerničkom dušom, dok bi komentator Darko Pavičić skakutao okolo u uštirkanoj ministrantskoj haljinici, mahao svetim sličicama i tamjanom bistrio pučke perspektive, slaveći usput vlastitu kritičku raspojasanost: „Tko bi gori sada gori...“

Komentator Pavičić smatra kako je privrženost Katoličkoj crkvi preduvjet zdravog domoljublja: domovina, odnosno sloboda, odnosno duhovna sreća između Macelja i Bajakova, zamisliva je samo u debeloj sjeni križa. Evo još malo njegove žalopojke za debile: „Domoljublje je za političku kastu očito lako pokvarljiva roba, kojoj oni sami propisuju rok trajanja. Za narod i njegovu vjeru i osjećaje očito nitko ne mari. Sve mu je tek trpljenje u besmislu od jednih do sljedećih izbora.“

To da jedan tiražni građanski list 2012. godine na ovaj način nariče nad „narodom i njegovom vjerom“ za koje „nitko ne mari“, da štiti „vjerničku dušu hrvatskog naroda“ od ozljeda što ih nanose podli političari, dodaju li se tome slično intonirani izvještaji na javnoj televiziji, zaista je uvelike depresivno, pa pristojnome čovjeku - ukoliko će se već suzdržati od bljuvanja, što na vrijeme i prostor, što na medijski zagovor vremensko-prostornih obveza - ostaje tek trpljenje u besmislu od jedne do druge rečenice.

Prazno mjesto na počasnoj klupi u crkvi Sv. Marka, međutim, odisalo je čistom vedrinom. Ivo Josipović je bio prisutan, saborski izaslanik Josip Leko također, ali Zoran Milanović nije. Naročito se gospon Lignja skladno uklopio u ambijent, sa svojim pobožnim pogledom iza kojeg se roje crne agnostičke misli, brišući vlažne dlanove o nogavice. A umjesto premijera prazan komad klupe, metar lakirane hrastovine koja je gospon Lignju donekle ometala u činu državničke kurtoazije. Nije baš razlog za ushićenje, no s Božjom pomoći treba imati vjere u to odsustvo.

Prošloga četvrtka Zoran je Milanović, blagodareći nesmotrenosti, prisustvovao misi za poginule u Miljevcima, pa ga je biskup Ante Ivas - jedan od loše prikrivenih fašista iz redova visokog klera - s oltara otvoreno vrijeđao, a ovaj nije smogao snage ustati i otići, začiniti scenarij misnoga obreda jednom primjerenom „povredom vjerničke duše hrvatskog naroda“. Slična stvar dogodila bi mu se i u crkvi Sv. Marka, gdje je kardinal Josip Bozanić zaneseno pljuckao po vlasti koja donosi „zakone protiv obitelji“, misleći pritom na legalizaciju abortusa i dodjelu stanovitih prava istospolnim zajednicama.

Što ima normalnije od toga da se čovjek ne da zajebavati? Ima li išta logičnije nego da se, umjesto prepuštanja protokolarnom mazohizmu, nabrušenim crkvenim vođama za koncelebrirano iživljavanje ostavi metar prazne hrastove klupe i gospon Lignja sa sličnim mentalnim svojstvima?

Posebno se to čini ljekovitim kada je kardinal Bozanić crkvu Sv. Marka, kako precizira izvjestitelj „Večernjeg lista“, „centrirao kao središte domoljubno-političko-crkvenog života u hrvatskoj povijesti“, istaknuvši u propovijedi da se „njezine apside oslanjaju na saborske zidove“. Samo zbog te duhovno-urbanističke svijesti vrijedilo bi provesti ideju Radimira Čačića o premještanju državne administracije na obalu Save, e da bi se apside crkve Sv. Marka oslanjale o zidove kakvog casina u vlasništvu ruskog mafijaša, ili barem muzeja čiji bi eksponati svjedočili o najvažnijim hrvatskim povijesnim izlišnostima. Na taj bi način bogomolja sa šahovnicom na krovu bila približena svrsi i „centrirana kao središte“ mrtve prirode „domoljubno-političko-crkvenog života“.

S druge strane, ne treba gubiti iz vida da je Milanovićeva distanca od Crkve isključivo ceremonijalnog tipa i da se zadržava na strogo simboličkoj razini: niti se on založio za poništenje sramotnih „vatikanskih ugovora“, kojima je pogonu s Kaptola zajamčen status državne crkve (uz milijunsku apanažu iz budžeta), niti mu je stalo do toga da se u svjetovnim školama ukine katolički vjeronauk, koji je praktično nametnut kao obavezni predmet.

Premijer tek površinski kvari ugođaj; njegovu gestu možemo razumjeti i kao neku vrstu laičkoga marketinga kojim se prikriva stvarna državno-crkvena simbioza i podređenost čitavoga društva dogmama jedne religije. Napokon, pošto se radilo o rođendanu države, u igri je bilo i preklapanje kompetencija, bitka za tržište, utakmica u kojoj političari i popovi odmjeravaju mesijanske potencijale i nadmeću se u prisvajanju nacionalnog ljudstva.

Na svečanoj sjednici Vlade Milanović je govorio o državnosti kao bogomdanoj vrijednosti, snazi koja kulja kroz historiju i okuplja narodno biće već više od tisuću godina, pa je ostvarenje državne samostalnosti, uz popratnu ekspanziju grobišta, samo sretno finale jednog deterministički zadanog procesa. „Za ovo što danas imamo ljudi su davali živote, zdravlje, dušu i tijelo“, rekao je, a pojava „duše“ u pobrojanom nizu premijera na neobičan način približava komentatoru „Večernjeg lista“ i njegovim kaptolskim mentorima.

„Duša“ koja se daje za državu (za „ovo što danas imamo“), što je to nego „vjernička duša hrvatskog naroda“ odjevena u sekularno ruho? Što je to nego znak da se iz svjetovne perspektive o državi umije govoriti samo svećeničkim jezikom? Što je to nego potvrda da se - bez obzira na to gdje će biti održano centralno misno slavlje, u Banskim dvorima ili u crkvi Sv. Marka - konzumacija hrvatske države smije obavljati samo na religijskoj osnovi?

Prazno mjesto na počasnoj crkvenoj klupi stoga je optimističan prizor - kadar kakvoga bi bilo zgodno što češće vidjeti u novinama - no ne i dokaz da odsutni ateist spada među nevjernike. Njemu je, moguće, miliji oltar i aktivnije učešće u širenju patosa i mitske građe koja će zadovoljiti frustracije malog naroda. No, može li bilo kakva misa za domovinu anulirati osjećaj da je domovina Bogu iza leđa?

Autor je kolumnist „Novosti“, srpskog tjednika iz Hrvatske

Glasaj: 12345 5
Komentari (0)
Oglasi licne prirode
Merlinka 2014

Creative Commons License
GayEcho Web Portal is licensed under a
Creative Commons License 3.0 Serbia.
Powered by ChardonnayNet